Tri prijatelja „pobeđuju“ berzu

„Iz uspeha ništa ne naučiš“ – Džordž Kluni

Moj prvi susret sa berzom se desio pre više od 20 godina. Bio sam još student, kada sam sa dva drugara iz gimnazije rešio da „okušam sreću“. Kako je tačno išlo, ko je dao predlog, ko podržao, više se i ne sećam, a i nije toliko bitno. Neki novac smo uzeli od roditelja i krenuli. Ušli smo „na vreme“, prinosi su rasli. Na nekom od naših susreta nakon inicijalnog ulaganja, bili smo „začuđeni“ zašto više ljudi ne ulaže, da li je moguće da ne vide ono što mi vidimo. Ubedio sam i neke ljude oko sebe da investiraju. Delovalo je da je najveći rizik - rizik propuštene prilike. Rizici da nešto može da krene po zlu nisu delovali nešto značajni.

Naše najveće pojedinačno ulaganje je bila Agrobanka, tada jedna od najtraženijih akcija Beogradske berze. Banka je delovala solidno i pre govorkanja da će biti privatizovana, što je dodatno poguralo cenu akcija na gore. Osećaj da smo „uhvatili boga za bradu“ je sveprisutan. To je bilo doba tržišne dinamičnosti, privatizacije, zeleno doba Beogradske berze. Reperni indeks Beogradske berze Belex 15 je ustanovljen u septembru 2005. i inicijalna vrednost mu je bila 1.000. U maju 2007. vrednost mu je bila preko 3.300.  

Nastavak priče naslućujete. Malo politička nestabilnost, malo Kosovo, a onda puno svetska ekonomska kriza. Neki novac smo izvukli, ali naš „kraljev dragulj“ je ispratio poznatu dinamiku propasti banaka: postepeno, pa odjedanput. Još nekoliko banaka je otišlo u stečaj, broj kompanija na berzi se smanjio, trgovanje gotovo zamrlo. Nakon višegodišnjeg tavorenja sa trocifrenom vrednošću, belex15 je u aprilu 2024 godine dostigao vrednost koju je imao kad je krenuo 2005. Krah američke berze koji je bio uvod u Veliku Depresiju 30-ih godina XX veka je „srozao“ indeks gotovo 90% od prethodnog vrhunca i bilo je potrebno više od 25 godina da ponovo dođe do „pred depresivnog“ maksimuma krajem 1954. godine. Posledice pada indeksa Beogradske berze nisu bile ni približno tako strašne, samo je sama Berza postala irelevantna, a dostizanje vrhunca iz maja 2007 deluje nedostižno.

 

U martu 2024 sam dobio poziv od brokera da je stečaj Agrobanke završen i da se prijavim za 2.000 dinara po akciji iz stečajne mase.

Davanje kredita bez adekvatnog obezbeđenja, po političkoj osnovi, uz pretpostavku da će sve rasti, nije nikakav srpski izum. Mnogo je banaka širom sveta na taj način propalo, a propadaće i u buduće. Ali realno mi nije bio kriv neki pohlepni, neoprezni, bahati bankar. Pohlepa, slepilo za rizike, iluzija kontrole, ma izvući će se… tako su rezonovala tri prijatelja. Tako su i prošla.

Tri prijatelja su ostali prijatelji, dvojica su se i okumili. Do sad sam u životu imao srećom više dobrih nego loših poslovnih odluka, ali me je malo koja „naučila“ kao Agrobanka. Položio sam CFA, pročitao puno knjiga. Iskustvo sa berze mi je pomoglo da nađem prvi posao odmah nakon diplomiranja. Preuzeo neke rizike koji su se isplatili, a opet mi deluje da bi sve drugačije izgledalo, da nisam na vreme spušten na zemlju. Lepo zvuči da pametni ljudi uče na tuđim greškama. Put do pameti je ipak nešto drugačiji.